Šetalište Andrije Kačića Miošića 4, Rijeka

Telefonski kontakt: + 385 91 121 1268

E-mail: leoncebovski@gmail.com

Web dizajn FCR MEDIA ONLINE d.o.o. 2023.

Prema svjetskoj zdravstvenoj osteopatskoj organizaciji (WHO) Osteopatija je terapijsko-filozofsko-znanstvena disciplina i sustav zdravstvene prevencije koja se služi manualnim tehnikama s ciljem obnavljanja fizioloških funkcija u tijelu. Njezino terapijsko djelovanje fokusirano je na otklanjanju uzroka boli i neravnoteža koji remete fiziološke funkcije organizma.

Osteopatija je nastala sredinom 19. stoljeća u SAD-u, a njezin utemeljitelj dr. Andrew Taylor Still vjerovao je da za uspješno ozdravljenje treba sagledavati i liječiti osobu u cjelini, a ne samo tretirati lokalni problem i vidljive siptome, ističući pritom važnost otkrivanja, razumijevanja i liječenja bio-mehaničke neravnoteže koja se krije iza bolesti.

Godine 1872. Still je utemeljio principe svojeg originalnog medicinskog pristupa tražeći alternativu tadašnjem klasičnom pristupu liječenja.

Inspirirao se pritom terapijskim iskustvima šamanskih tradicija iscjeljivanja sjeverno-američkih indijanaca, starinskim tehnikama namještanja zglobova i kostiju zastupljenim u tadašnjoj anglosaksonskoj terapijskoj tradiciji, osobnim promišljanjima o zakonitostima prirode i univerzuma i cjelovitom razumijevanju zdravlja u fizičkom, psihičkom, emotivnom i spiritualnom jedinstvu jedne osobe.

Still u svomu promišljanju o zdravlju poklanja pozornost svemu onome što je u svojstveno funkciji zdravlja, umjesto isključivog fokusiranja na simptome bolesti kao što je do današnjih dana ostalo uobičajeno u alopatskoj medicini.

Still će u svojim izlaganjima reći: "Osteopatija je znanost o zakonitostima manifestacije materije i duha putem gibanja. To je razlogom zašto osteopati smatraju da je gibanje suština ekspresije života".

Ovom, u tadašnje vrijeme novom i revolucionarnom razumijevanju zdravlja i terapijskog pristupa, Still je dao naziv Osteopatija.

Značenje riječi osteopatija dolazi od starogrčkih riječi: osteon – kost ili živa materija i pathos – bolest, patnja – što bi u slobodnom prijevodu značilo bol uzrokovana kostima ili strukturom.

Osteopatija se u terapeutsko-operativnom smislu temelji na preciznim palpacijsko-terapijskim zahvatima i jasno definiranim načelima.

Jedno od prvih i temeljnih načela je upravo palpacija (osluškivanje dodirom), kao osnovna dijagnostička tehnika koju osteopati koriste u svrhu prikupljanja informacija o zdravstvenom stanju tkiva ili sustava koji se pregledava.

Istančana palpacija je vještina kojoj je potrebna višegodišnja edukacija i terapijska praksa da bi se kod terapeuta u potpunosti razvila.

Palpacijom se efikasno otkrivaju tenzije i blokade u tkivu ili organima koje mogu biti uzrok boli, smanjene ili obstruirane mehaničke pokretljivosti, nedovoljno dobre cirkulacije i drugih fizioloških disfunkcija. Temelj dobrih palpatornih vještina je mogućnost dijaloga s organizmom kroz osluškivanje tkiva, prisutnost tijekom tretiranja, neutralnost i istovremeno globalno, lokalno i specifično sagledavanje zdravstvenog stanja pacijenta.

Osteopatska terapija nije usmjerena na bolest već na čovjeka, na njegov vitalni potencijal i kapacitet zdravlja čije će osnaženje nadvladati tegobe i bolesti i omogućiti organizmu da se pokrene ka procesima samoiscjeljenja.

U tom usmjerenju na čovjeka osteopatija poštuje sve osobe i tretira ih jednako, bez obzira na njihov socijalni, psihički, nacionalni ili vjerski status.

Primjenom osteopatskih tehnika otpustit će se tenzije u tkivima i koštano-zglobnim strukturama, poboljšati cirkulacija tjelesnih likvida i osloboditi živci čime se djeluje na smanjenje boli, poboljšanje generalne pokretljivosti lokomotornog sustava i miofascijalnih lanaca, omogućavanje fiziološkog gibanja organa, bolje protočnosti tkiva i efikasnije funkcioniranje organizma u cijelosti.

Pomoću osteopatskih manualnih tehnika uspostavit će se i bolja ravnoteža organskih sustava te vratiti tjelesnim strukturama sposobnost regeneracije.

Time će se dati poticaj i podrška organizmu da lakše pronađe put ka samoizlječenju i homeostazi, no isto tako, osteopatija kao efikasna preventivna metoda može unaprijediti psihofizičko stanje i potpuno zdravog organizma.

Do današnjih dana osteopatija se značajno razvila i ne bavi se isključivo tretiranjem mišićno-skeletnog segmenta (kosti, zglobovi, sveze, mišići i fascije), već i tretiranjem organa i živčanog sustava.

Tako razlikujemo mišićno-skeletnu, visceralnu i kranijalnu osteopatiju.

Studij osteopatije u današnje vrijeme obuhvaća široku lepezu znanja i temelji se na proučavanju heterogenih medicinskih grana – anatomije, fiziologije, biomehanike, neurologije i dr.

Unutar osteopatske terapije primjenjuju se mnogobrojne tehnike koje se u širem smislu dijele na: senzorijalne, funkcionalne, miofascijalne i strukturalne.

Mnoge tehnike u praktičnoj primjeni osteopatije su i kombinacija gore navedenih, a neke su razvile i svoje jedinstvene sustave.

Osteopatska manualna terapija (OMT) je proces putem kojeg osteopatski terapeut tretira somatske disfunkcije. Katalogizirane su kao anomalije mišićno-skeletnog sustava (ICD-9, code 739) i razvrstane su po parametrima TART-a (Tissue teksture abnormality, asimetry, restriction of motion, tenderness). Treba napomenuti da su sve nabrojane difunkcije u predupalnom stadiju i na nivou disfunkcionalnih tegoba.

OMT terapija zasnovana je na miofascijalnim, kraniosakralnim, osteoartikularnim, ligamentarno-tonusno-balansnim tehnikama (BLT), tehnikama muskularne energije (MET), biodinamici i strain-counterstrain tehnikama.

OSNOVNA NAČELA I PRINCIPI OSTEOPATIJE U TERAPIJSKOJ PRAKSI

1) Arterija vlada

Arterija je u dubljem značenju sinonim za put optoka tjelesnih tekućina, to jest za sva tkiva koja podržavaju, dopuštaju ili na bilo koji način utječu na cirkulaciju. Cirkulacija tjelesnih tekućina omogućuje vitalitet tijela, a kada je optimalna, temelj je dobrog tjelesnog zdravlja.

Na putu ka dobrom zdravlju potrebno je dakle uspostaviti slobodnu cirkulaciju tekućina (vensku, arterijsku, likvor, limfu) što dovodi do bolje prokrvljenosti, prehrane stanica, odvoda otpadnih tvari iz stanica i međustaničnih prostora, bolje kvalitete tkiva, funkcioniranje mišićno-zglobnih tijela i efikasnije podrške liječenju. Temelj dobre cirkulacije, promatrano osteopatskom optikom, ovisna je o mobilitetu i kakvoći tkiva koja će, čim slobodnija od tenzija, biti i većeg propusnog kapaciteta i efikasnija u provođenju tjelesnih likvida.

Zamislimo branu u ljudskom tijelu koja onemogućava protok vitalnih životnih tekućina i kao takva postaje optimalan habitat patogenim organizmima koji će stvarati upale, dok će iza zastoja biti oslabljeno vitalno stanje i kompromitiran rad struktura na putu oslabljenog toka.

2) Struktura vlada funkcijom i obrnuto

Samo zdrava struktura ispunjavat će sve funkcije koje su joj namijenjene i obrnuto. Tretman na strukturi (kostiju, živaca, krvnih žila, organa) oslobodit će funkcije (cirkulacija, pokretanje, san, metabolizam) koje su uvjetovane tim strukturama.

3) Autoregulacija i homeostaza

Začetnik osteopatije, Dr. Still smatra da je svakom organizmu dana mogućnost samoizliječenja i samouspostave zdravlja. U tijelu postoji autohtoni mehanizam zdravlja koji ne obolijeva, ali njegovo je djelovanje tijekom života varijabilno i može biti umanjeno zbog postojećih blokada. Ovaj mehanizam se deblokira putem biodinamičke sile i potiče tijelo da se samoizliječi.

Autoregulacija je jasno vidljiva i kod životinja, a očituje se u tome da kada je životinja bolesna legne, pritaji se i čeka na ozdravljenje. U osteopatiji je ovaj mehanizam poznat i kao breath of life – dah života.

Osteopati se dakle ne bave liječenjem osobe, oni su u terapijskom smislu fulkrum – točka ravnoteže. Liječenje pacijenta vrši njegov vlastiti unutarnji mehanizam zdravlja oslanjajući se i balansirajući oko te točke. Osteopat svojim tretmanom nastoji potaknuti i podržati biodinamičku silu osobe koja će potom sama aktivirati mehanizme autoregulacije i homeostaze.

Kada se osoba tretira holistički (holos-cjelina), dakle sagledavanjem organizma globalno, na fizičkom, emocionalnom, psihičkom i spiritualnom nivou, u osobi se oslobađaju biodinamičke autoregulacijske sile i potiču duboki procesi koji sustav vode ka homeostazi i prirodnoj, nesputanoj funkcionalnosti.

4) Funkcionalno jedinstvo

Jedno od kardinalnih osteopatskih načela smatra da su svi dijelovi tijela u konvergenciji, a putem fascija funkcionalno povezani u jedinstvenu cjelinu. Ovdje se ponajprije misli na somatski dio, ali se u širem smislu odnosi i na međuovisnost tjelesnog, mentalnog, emocionalnog i duševnog aspekta.

Izvrstan primjer funkcionalnog jedinstva je princip povratne sprege. Neurokranij, kao i sam mozak, utječe na funkcioniranje ostatka organizma s obzirom da se iz tog segmenta odašilju informacije (živčano, cirkulatorno, hormonalno, biodinamički) u ostatak organizma. Jednako tako vrijedi i obratno: periferni impuls kao posljedica fizičkog podražaja, šalje se natrag prema mozgu.

Neovisno o širokom terapijskom opsegu i efikasnosti djelovanja, osteopatija nije konkurentna klasičnoj medicini. Ona je zasebna zdravstvena grana s obzirom da patologije ne tretira u istom stadiju evolucije te ne primjenjuje jednaka terapijska sredstva i alopatske metode liječenja.

Osteopatija tretira funkcionalne probleme a ne patološke. Ona je stoga prvenstveno funkcionalna medicina i kao takva preventivna i komplementarna alopatskim medicinskim granama kao što su fizijatrija, ortopedija, fizioterapija i druge.

Osteopatija je u današnjem svijetu najbrže rastuća manualna terapija, što nije iznenađujuće s obzirom da svojom širinom pristupa duboko ulazi u tajne čovjekova zdravlja, kroz uvide fizičkog, psihičkog, emotivnog i duhovnog blagostanja osobe.